Psihološkom terapijom se nastoji ovisniku pomoći u uspostavljanju i održavanju apstinencije, boljem upoznavanju i prihvatanju sebe kao jedinstvenog bića, koje posjeduje različite sposobnosti i mogućnosti da izađe iz zatvorenog kruga i da prevaziđe svoj problem ovisnosti. Put do toga nije ni lak ni jednostavan, te iziskuje veliku posvećenost i predan rad na sebi.
Drugim riječima, terapija je dugotrajan proces tokom kojeg se štićenik susreće s različitim potisnutim (zanemarenim, otuđenim, zanijekanim, odbačenim) dijelovima sebe i, skidajući jedan za drugim slojeve naučenog, postepeno dolazi u kontakt sa svojim autentičnim bićem, nutrinom i sve se više usklađuje s njime.
Time, vremenom, dolazi do iscjeljenja na svim nivoima njegova bića - tjelesnom, emocionalnom, mentalnom i duhovnom.
Tokom terapije se koriste različite tehnike u radu na sebi i u komunikaciji i odnosu sa drugim ljudima, vodeći računa o tome koji su načini i pristupi individualno bliski senzibilitetu, afinitetima i načinu izražavanja svakog štićenika pojedinačno. Tako se, pored razgovora, prema potrebi koriste i različiti načini izražavanja, putem kreativnih medija, poput crteža, modeliranja i sl.
Od velike važnosti su individualnbi razgovori, u kojima se pored prikupljanja podataka, potrebnih za ličnu, porodičnu i socijalnu anamnezu, postiže mogućnost boljeg upoznavanja osobe štićenika i njenog lakšeg otvaranja, kao i dobra osnova za rad u grupi. Rad u grupi se zasniva na razmjeni iskustava među štićenicima, jačanju međusobnog povjerenja i smopouzdanja, otkrivanja mnogih aspekata saradnje i pružanja pomoći i podrške. To se najčešće ostvaruje u radionicima AVP-a (Alternatives to Violence Project/Projekat alternative nasilju), u radu po načelima grupne analize, putem kreativnog izražavanja slikanjem, art terapijom, primjenom asocijativnih karti i dr.
U sigurnom okruženju terapijske grupe, koja, na određeni način, predstavlja "svijet u malom", štićenici imaju priliku čuti i druge i dobiti mnogo razumijevanja i podrške za sebe (što mnogima u svakodnevnom životu značajno nedostaje). Grupa može biti veliki resurs koji će ih ohrabriti i potaknuti na promjene koje žele unijeti u svoj život, jer problemi koji su nastali u primarnoj grupi (porodici) mogu se riješiti samo u terapijskoj grupi.
Drugim riječima, terapija je dugotrajan proces tokom kojeg se štićenik susreće s različitim potisnutim (zanemarenim, otuđenim, zanijekanim, odbačenim) dijelovima sebe i, skidajući jedan za drugim slojeve naučenog, postepeno dolazi u kontakt sa svojim autentičnim bićem, nutrinom i sve se više usklađuje s njime.
Time, vremenom, dolazi do iscjeljenja na svim nivoima njegova bića - tjelesnom, emocionalnom, mentalnom i duhovnom.
Tokom terapije se koriste različite tehnike u radu na sebi i u komunikaciji i odnosu sa drugim ljudima, vodeći računa o tome koji su načini i pristupi individualno bliski senzibilitetu, afinitetima i načinu izražavanja svakog štićenika pojedinačno. Tako se, pored razgovora, prema potrebi koriste i različiti načini izražavanja, putem kreativnih medija, poput crteža, modeliranja i sl.
Od velike važnosti su individualnbi razgovori, u kojima se pored prikupljanja podataka, potrebnih za ličnu, porodičnu i socijalnu anamnezu, postiže mogućnost boljeg upoznavanja osobe štićenika i njenog lakšeg otvaranja, kao i dobra osnova za rad u grupi. Rad u grupi se zasniva na razmjeni iskustava među štićenicima, jačanju međusobnog povjerenja i smopouzdanja, otkrivanja mnogih aspekata saradnje i pružanja pomoći i podrške. To se najčešće ostvaruje u radionicima AVP-a (Alternatives to Violence Project/Projekat alternative nasilju), u radu po načelima grupne analize, putem kreativnog izražavanja slikanjem, art terapijom, primjenom asocijativnih karti i dr.
U sigurnom okruženju terapijske grupe, koja, na određeni način, predstavlja "svijet u malom", štićenici imaju priliku čuti i druge i dobiti mnogo razumijevanja i podrške za sebe (što mnogima u svakodnevnom životu značajno nedostaje). Grupa može biti veliki resurs koji će ih ohrabriti i potaknuti na promjene koje žele unijeti u svoj život, jer problemi koji su nastali u primarnoj grupi (porodici) mogu se riješiti samo u terapijskoj grupi.
