Ovo pismo koje pišem bit će samo tragovi pera na parčetu hartije sve dok ne stigne do srca onih kojima je namijenjeno.
Ako se u tvojoj ruci nađe ovaj djelić mog života upakovan u riječi istinskog pokajnika, nemoj skrenuti pogled i zatvoriti vrata svog razumijevanja misleći da se nećeš okliznuti i pasti u provaliju. Istina je da se niko od nas nije spotaknuo i iznenada našao u vrtlogu ovisnosti.
Put prema bezdanu je popločan stepenicama, sve dok nas finalni korak ne košta života kakvog smo imali.

            Ne bih znao reći ni kad je sve ovo počelo, možda one noći kad smo sjedili na tribinama iza srednjoškolskog centra. Od ruke do ruke išla je cigara iz kutije koja je koštala onoliko koliko naš džeparac za tri školska dana.
Prvi krug sam odbio i uskomešao se na podrugljive komentare svojih vršnjaka.
Drugi krug sam je držao među prstima, gledao je kao oružje koje bi me moglo ubiti samo ako bi mu dao šansu. Treći krug sam je stavio na usne i povukao dim. Da mi je neko sasuo pepeo u pluća, čini mi se, lakše bi mi bilo. Ali, nisam smio kašljati da se moja muški ego ne bi rasuo sa pepelom iz cigare. Nisam je smio odbiti ni kada je došao četvrti, peti, šesti krug. Svi su povlačili dimove pa je bilo uredu. To je samo cigara.

            Za mjesec dana smo bili na ekskurziji, okruženi zapadnjačkim svijetom, ljudima i načinom života. Dok nam je vodič opisivao njihovu kulturu i znamenitosti, od osobe do osobe išao je papirić na kojem je bila interna obavijest o skupljaju novca za alkohol koji će se piti te noći. Nisam htio da mi se ponovi ona prva cigara, jer od tog dana me obuzme drhtavica ako ne povučem barem jedan dim svakih sat vremena, ali svi su davali pare pa sam morao doprinijeti zajedničkom budžetu.
Obećao sam sebi da usprkos tome neću piti, a oko sebe kao da sam čuo smijeh šejtana koji je bio išaret njegovog obećanja da od mog plana nema ništa. Njegov šapat opet me pobijedio te noći i ja sam popio jednu čašu pića za koje sam dao pare svojih roditelja. Jednu čašu. Ili se ja barem sjećam samo te jedne, a one ostale su potonule u pamćenju. Svi su pili pa mi je izgledalo uredu. Mislio sam da je bila samo jedna čaša.

            Korak po korak, polahko ali sigurno, padao sam u vrtlog poroka. Sav džeparac trošio sam na cigare i štedio da bih barem jednom sedmično imao za žestoko piće. Naši izlasci su se završavali u kasinu dok smo gledali jedan drugog kako gubimo, iznova i iznova.
Kada se desi jednom u stotinu pokušaja da nas posluži ta igra na sreću, adrenalin bi nas držao dovoljno dugo da joj do sljedećeg puta ostanemo vjerni. Gubitke bismo zalijevali alkoholom, a kada ni to nije bilo dovoljno da zaboravimo koliko novca ostavismo iza sebe, skriveni paketić nalik na cigaru počeo se dijeliti ponovo, od ruke do ruke. Mislio sam da ću se moći oduprijeti ako probam jednom. Pa to je bila ona najlakša droga, ljudi je uzimaju da se smire, da zaborave na probleme.
Svi su je drugi koristili pa je bilo uredu. Bilo je to samo jednu noć.

            Jedna noć pretvorila se u svaku noć koju nisam mogao zaspati dok mi um ne omami neka psihoaktivna supstanca. Ostavio sam namaz koji me majka od malih nogu učila da nikad ne propuštam, a onda i kada bih stidljivo stao da na kijjam, misli su mi bile okupirane spletkama prokletog šejtana koji me nije puštao na miru. Osjećao sam da tonem sve dublje, na nogama kao da mi je bilo sidro sudbine koje nisam mogao skinuti. Umjesto da zatražim pomoć, svoje vapaje sam utišavao drogama koje drže duže, uspavljuju jače i obuzmu te cijelog.

            Moje je tijelo, srećom, samo naizgled bilo mrtvo kada su me našli samog na tribinama iza srednjoškolskog centra. Ne sjećam se da sam došao sam, znam da su moji prijatelji bili sa mnom. Pao sam pod težinom opijata i oni su me ostavili da tonem sam i na kraju ostanem bespomoćno na dnu. Na kraju, ja nisam bio uredu, a oni nisu bili tu.

            Nekada nam uže spasa izgleda daleko, možda čak i nevidiljivo pa ga i prestanemo tražiti i predamo se okovima koji nas vuku u vertigo. Uvijek je pravo vrijeme da se vratiš na pravi put i potražiš pomoć, promijeniš prijatelje i odustaneš od pogrešnog načina života. Bit će kasno onda kada ti se na prsa svali težina meleka smrti, a duša ti zadrhti jer se nisi stigao pokajati Gospodaru onda kada si za to imao šansu. Šansa ti je pružena danas, sad, u ovom trenutku. Prihvati je, Gospodar tvoj te nije samog ostavio.