Nijedan ramazan nije isti iako je ibadet svake godine identican. Pitam se kakav ce mi ramazan ove godine biti. Znam da u tome nisam jedini. Znam da se vjernici širom svijeta spremaju za njegov doček.
Razmišljam o riječima jednog od odgajatelja kada kaže, "Ovaj ramazan je je ljudi sajam Božije milosti, Hoće da kaže, kratko se posti a velike su nagrade".
Ramazan je mjesec promjena, a ja sam dočao da se mjenjam, sve se poklopilo kažem sebi. Čvrsto sam odlučio da postim i da ja i moj post budu drugačiji od ostalih. Znam ,nisam uz svoju majku, ali ona je u mislima mojim svaki dan, nedostajaće mi ovaj ramazan. Moji prijatelji i uposlenici CROPS-a su sada moja porodica i oni se neumorno trude da nas ohrabre da postimo, i svaki dan nas u tome podržavaju i bodre.
Kao što je i ovaj ramazan poseban i teravije su posebne. U njima naša srca nalaze smiraj i svakako imamo priliku da uživamo u učenju Kur'ana za razliku od nasih džemata u kojima teravija izgleda kao natjecanje u klanjanju, heh.
Namazi u ramazanskim danima su nekako drugačiji, primjećujem da sa više volje i opreznosti obavljamo taj obavezni ibadet, a posle svakog namaza srce se otvori i zavapi: La Illahe illa ente subhaneke inni kuntu minezzalimin.
Sa radošću dočekujemo mukabelu, oh, da počeo sam da učim u Kur'anu, i majka je presretna zbog toga.
Dozivljaj iftara je jedinstven. Okupljeni u dvorištu za stolom oslučkujemo top iz Lukavca a s nama je i stari pas Žućo, zbunjeno zuri u daljinu kao da i on nešto čeka. Zaista ovdje i onaj obični gutljaj vode i hurma probude osjećaj koji se nemoze opisati i odjednom kao da nestane gladi.
Sehur je zaista poseban, kad pogledam lica svojih prijatelja, neprimjećujem onu namrštenost, ljutnju ili lijenost posle ranog ustajanja, naprotiv čak smo spremni da se našalimo i zaista radost zrači iz očiju,u toj idili svi sa oprezom pomalo bacaju pogled na sat, da ne bi prekoračili preko dozvoljenog vremena.
DŽ.M.