Već devetnaestu godinu u Smolućoj kod Lukavca radi JU Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama (JU CROPS). Osnivač ju CROPS je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, a 2013. godine, prepoznajući njegovu važnost odlukom Skupštine Tuzlanskog kantona Centar postaje javnom ustanovom.

U Centru, pored duhovne i psihološke terapije korisnici imaju i radno-okupacionu terapiju. Ova terapija podrazumijeva cjelodnevnu organizaciju radnih aktivnosti u Centru. Grupe korisnika dobivaju različita radna zaduženja u toku dana i od njih se očekuje adekvatno, racionalno i, prije svega, temeljito ispravno i odgovorno obavljanje svih aktivnosti. Cilj ove terapije je navikavanje korisnika na život ispunjen obavezama, na stil života koji podrazumijeva poseban red i organizaciju radnih navika, potrebnih za stvaranje normalnih uvjeta za život.

Kasnije, ova terapija dobiva drugu dimenziju, navikavanje korisnika na život u kojem postoje radne navike, obaveze, na potrebu poštivanja određenog reda u odnosu na organizaciju svakodnevnog života. Ovom terapijom se omogućava i da korisnici nauče poslove koje nisu radili, primjenjive i korisne po izlasku iz Centra i povratku u radno i životno okruženje.

– U najvećem dijelu, radna terapija odvija se u segmentu poljoprivrede i hortikulture. Ima jedan dio rada i u drugim dijelovima, kao što je rad u kuhinji, održavanje čistoće. Posebno nam je razvijena plastenička proizvodnja. Ona se dešava na 600 kvadratnih metara. Proizvodimo paradajz, paprike, jagode, mrkvu... Prije neki dan smo zasadili 1200 komada paradajza, paprike, lubenice, krastavaca i slično. Svi ovi proizvodi se koriste za vlastite potrebe, za ishranu naših korisnika, odnosno razmjenjuje se sa drugim dobavljačima za neku drugu vrstu namirnica ili se donira narodnim kuhinjama i Merhametu – kaže agronom Mustafa Redžić.

Govori kako se radno-okupaciona terapija može posmatrati sa edukativnog, zdravstvenog i aspekta sticanja
radnih navika. Radi se o tome da je kontakt sa zemljištem i boravak na zraku zdrav i ljudima nudi rješavanje stresa i psihičke napetosti sa kojima dolaze korisnici.

– Boravak na zraku i ishrana ovim našim proizvodima je značajna sa zdravstvenog aspekta, jer nam obično dolaze bolesni, sa lošim zdravstvenim stanjem i onda se i pomoću toga oporavljaju. Imaju priliku i da se nauče poslovima koji su jako važni, a sutra se mogu baviti tom proizvodnjom, kao hobijem ili zanimanjem. Osposobljavamo ih za to, pogotovo one koji pokažu interes – ističe Redžić.

Budući da su korisnici prisutni od početka do kraja proizvodnje, mogu vidjeti smisao svog rada, dobiju i vide proizvod od sjetve, održavanja do berbe i ishrane.

Menadžment ima plan da Centar postane djelomično samoodrživ i djeluju u tom pravcu. Imaju viziju da se znatno poveća obim proizvodnje, a već je startalo nekoliko novih projekata.

– Imamo dvije sušnice u kojima sušimo voće, to smo već radili prošle godine, a imamo već zasađeno 500 sadnica raznog voća kojeg ćemo moći prerađivati i to bi moglo ići u plasman. Zatim, počeli smo proizvoditi i eko-bilje, a imamo i eko-bilje koje je ovdje samoniklo – ističe Redžić.

Mladi agronom, svršenik Tehnološkog fakulteta u Tuzli Imad Đozić govori i o projektu pčelarstva s kojim su krenuli 2016. godine, a oformili su rasadnik medonosnog drveća. Perspektivan je to projekat.

– Imamo pet društava, planiramo ove godine proširiti za još deset. Vjerovatno ćemo ići i do 100 košnica u nekakvom stacioniranom pčelarenju budući da obezbjeđujemo dugoročne uslove. Taj bi med imao i geografsko porijeklo, a u taj smo projekat krenuli i zbog društvene odgovornosti, kriza je pčelarstva i smanjuje se broj pčela u svijetu. Animirali smo i nekoliko kolega uposlenika se počelo baviti pčelarstvom kao i nekoliko naših bivših korisnika – govore Redžić i Đozić..

Redžić govori i o poslovima pejzažnog dizajniranja. Neki od štićenika koji pokaže afinitet bave se izradom tradicionalnih predmeta.

– To ih malo odvaja od njihovih problema, rade na svom samopouzdanju i otkrivaju svoje talente za koje nisu znali da imaju. Nekoliko bivših korisnika je dobilo posao u oblasti plasteničke proizvodnje. Neki nam kažu da se kod kuće bave time. Psihološka, radno-okupaciona i duhovna terapija su u sprezi i kad se ujedine daju odgovarajuće rezultate koji su, po našim evidencijama znatno bolji nego što su to prosjeci u svijetu – kaže na kraju Redžić.