Za mnoge ljude kockanje predstavlja jedan vid razonode i ne vide u njemu ništa strašno. Međutim, ta granica se lako prelazi i čovjek ne samo što počinje da gubi novac, nego i psihičko zdravlje. To je znak da je došlo do zavisnosti od kocke i da je potrebno reagovati.
Kockari duboko vjeruju da će "sljedeći" put imati više sreće i da mogu dobiti.
U stanju su da lažu porodicu i prijatelje, da pozajmljuju novac, prodaju stvari i dižu kredite. Posljedice kockanja su ogromni dugovi, raspad porodičnih veza, prekid prijateljstava, gubitak ugleda, sklonost kriminalnom ponašanju pa sve do pokušaja samoubistva.
Stepeni ovisnosti o kockanju
1. Gubitak kontrole - kocka se zbog adrenalina a ne novca.
2. Psihička zavisnot - adrenalin je za kockara isto što i alkohol ili droga te svaku moguću priliku koristi da ode u kockarnicu. Sve manje vremena provodi sa porodicom,novac koristi isključivo za kocku a ostali životni troškovi poput hrane i odjeće se potpuno zanemaruju.
3.Apstinencijalna kriza – zbog opsjednutosti kockanjem javlja se psihičha i fizička kriza ( nemir,nervoza, razdražljivost,promjene raspoloženja). Dugovi se gomilaju, dižu krediti da se vrate dugovi.Jedan određen period se prestane sa kockanjem ali " život bez kockanja nije zanimljiv" , pa se opet vraćaju kockanju i situacija postaje svaki put sve teža.
4.Faza očajanja – žudnja za kockanjem dostiže takve razmjere da se počinju prodavati vrijedne stvari i dragocjenosti iz kuće.Počinje se javljati depresija, kajanje sa konstantnim stresom koji kockara "gura" u alkohol, narkotike, a javljaju se i suicidalne misli.
Patološki kockari uvijek očekuju dobitak, te ne prihvataju sistem prema kojem je dobitak iznimka a gubitak pravilo, smatrajući da oni igru poznaju više i bolje od drugih.
"Ko nema sreće u kocki, ima sreće u ljubavi."
Na kraju objavljujemo jedan poučan tekst gosp. Elvira Peštalića koji nam je dao odobrenje da ga objavimo kako bi ga pročitalo što više naših posjetilaca i čitatelja pri čemu mu se ovom prilikom posebno zahvaljujemo!
Babo je počeo ići iz znatiželje. Onda je krenuo skoro svaki dan. Kada se vraćao s posla, svraćao bi redovno i ostajao bi do kasno u noć.
Počeli smo oskudijevati jer babo nije donosio platu kući. Moja majka je kriomice počela donositi namirnice “na veresiju” iz obližnje trgovine.
Kada je za to otac saznao, strašno su se posvađali, a ja sam grlio svoju trogodišnju sestru koja je plakala. Nekoliko dana poslije svađa je prerasla u nasilje.
Otac je teško pretukao majku. Završila je u bolnici. Kada sam otišao sa nanom da je posjetim, nisam je mogao prepoznati. Oca je policija pritvorila, ja i sestra smo ostali sa nanom.
Tri mjeseca poslije su se rastali ja sam ostao kod oca, sa majkom je otišla seka. Otac je počeo i piti. Zapustio se. Ponekad, kad bi bio trijezan znao bi me i pomilovati.
Ali, obično kada bi došao pijan, samo bi zaspao. U odjeći. Siromaštvo se uveliko uselilo u našu staru kuću. Oskudijevali smo u svemu. Ovaj mjesec mi nije kupio ni mjesečnu kartu.
U školu ponekad idem pješke, a ponekad se prebacim. Strah me je ponekad sjesti sa nepoznatim ljudima, jer sam tek 6 razred. A onda su me jednog dana moji drugovi počeli ismijavati: “Evo onog što mu se majka preudala”.
Nisam išao u školu tri dana. Za to vrijeme nisam pojeo jedva krišku hljeba.
Neprestano sam se čiko, pitao: Ako je ostavila oca, zašto je zaboravila mene? Ja sam joj pomagao u poslovima oko kuće. Ja sam joj unosio drva.
Nije mi se više ni javila. Otac je od pića teško obolio i odvezli su ga u bolnicu.
Nekoliko dana poslije je umro. Niko na svijetu nije bio tužniji od mene. Sa mnom je ostala nana.
Neprestano sam se pitao: “Da nisam šta ja zgriješio, pa me ovakvog malog sudbina kažnjava?”
I opet pješke kući. Onda je jednog dana poštar donio paket za mene. Majka mi poslala adidas patike, farmerke i džemper
. I slike mi poslala na kojima vidjeh da žive lijepo i da imaju dosta hrane.
Natopio sam džemper suzama.
Ne toliko zbog svoje sudbine nego što na slici vidjeh da mi je seka sretna. Možda nekad i pomisli na mene. Na one trenutke kada sam je izvodio iz sobe kad je babo tukao mamu.
Nana je grcala u suzama.
Je l’ tako da babo nije išao u kladionicu, mi bismo sada bili svi zajedno?
I bili bismo sretni. Je l’ tako čiko?” "