Međunarodni dan borbe protiv ovisnosti

Sačuvaj dušu i tijelo

Literalni rad Mahira Avdića

28.12.2021 11:42
Slika
 
Od prvog uzdaha tvog, prvog plača, prvog pogleda, prvog majčinog zagrljaja, prvih povoja, na tvoja pleća se naslonio emanet, emanet koji moraš nositi i ispuniti do smrtnih ćefina. Ako prihvatiš ovaj emanet tvoj put će biti težak, ali ti ćeš biti jak, a ako ga odbaciš tvoj put će biti još teži, a ti mnogo slabiji. U ezelu si prihvatio istinu, prihvatio si emanet da istinu slijediš i na dunjaluku. Gospodar stvorenja, Gospodar svega oko nas i u nama, podario nam je razum kao najveću blagodat nad svim drugim stvorenjima. Dao nam slobodu, ali dao nam i uputu. Pustio nas je da se penjemo uz stablo života, a na tom stablu samo je
jedna zdrava grana. Da li ćemo poći po uputi Njegovoj ili ćemo krenuti za jabukom na suhoj grani? Ta jabuka na prvi pogled bijaše crvena i jedra, a sa druge strane truhla i načeta. Kasno je kada pružiš ruke da je otkineš.
Danas te sa svih strana zove laž i obmana, uvijena u svilene haljine, ne bi li zadobila tvoju pažnju.
Krenuo si za njom, vidim te, od gustog dima jedva da ti lik prepoznajem. Smiješ se i sretan si. Zar zaista misliš da ćeš takav ostati? Imaš prijatelje, razgovarate?!
Ne, ne čujete se od silne muzike, vriske i galame. Ono malo što progovorite, bolje i da niste. Zovem te da izađeš na korzo, da čuješ poziv na istinu. Zovem te, ali ti me ne čuješ. Ne čuješ ni svoje misli. To si htio; da ne misliš, da ne čuješ, da pobjegneš? Zar zaista misliš da možeš pobjeći? Ti ideš, ali kao na traci ne uspijevaš umaći. Zovem te, ali i dalje me ne čuješ! Posljednji tekbir odzvanja ulicom. Žao mi je što ostaješ tu, zarobljen zabludama.
Sunce se već odavno sakrilo na zapadu, sat je davno otkucao ponoć. Vraćaš se kući,a u njoj još uvijek upaljeno svjetlo. Za stolom sjedi majka, iščekujući tvoj lik na ulazu u sobu. Mekane ruke prigrlile veker, glava upola sijeda, oči umorne od nespavanja. Smrknutog pogleda ulaziš i prolaziš pored nje, a ona pretrnula od brige. Nije joj milo što te u ovaj vakat vidi, al' bi te opet u zagrljaj privila.
Ni sabahski ezan nisi čuo i podna je prošla dok si ti postelju grlio.
Dok ti spavaš, gledam ti majku, posljednje marke prebrojava u novčaniku. Otvorila i seharu, da nađe ono malo što je za dženaze ostavila. Zima samo što nije, mraz se već uveliko pohvatao po krovu. Babo ti je zorom otiš'o u šumu, ne bi l' sabro kakve suhadi da ugrije sobu.
Nije ti draga ta maslenica što jedeš, a i ne znaš da je od posljednje šake brašna razvučena. Ne znaš ni da dok ti jedeš tvoja majka pritišće stomak koji vrišti od gladi.
Opet te noćas zovu prijatelji. Petak je, izlazno veče, a ti i ne znaš da je danas bila džuma. Sjećaš se šta si prošle hevte rekao? „Ove hodže bi sve da zabrane. Da mogu i vazduh bi nam oharamili“, a da si moj brate došao danas na džumu, čuo bi šta je Poslanik s.a.v.s. rekao o stepenu roditelja u islamu, da si došao prošle hevte čuo bi kolika je vrijednost imati pravog prijatelja. Ali ti nisi došao.
Šarene zrake probijaju polumrak, pun gustog dima, glasne muzike. Tijelo uz tijelo muško uz žensko. Stojiš za stolom, cupkaš nogom, vučeš svoj dim, cigara kruži od jednog do drugog. Trijeznoću razbijaš prvom bocom alkohola. Hoćeš li zaista otići sa njim? Čuo sam šta ti je rekao.
Probijaš se kroz masu, ne bi li došao do wc-a. Nisam uspio da trepnem, a bijeli prah se već raširio tvojom krvlju. Sada više ništa nije važno! Jeftine žene u tvom su zagrljaju. Tvojim venama je potekla sloboda. Zagrizao si truhlu jabuku i grana polako puca.
Majka je ovaj put cijelu noć ostala budna. Iščekivala, ali se ti nisi pojavio. Kazaljke su okružile sat, a tvoji koraci daleko su od avlijskih vratnica. Tako su se na kalendaru iskrižali dani, a ti već odavno ne svraćaš kući.
Tvoj dom je sada hladan. Karton na podu urušene zgrade bez prozora, postao je tvoja postelja. Na tebi uprljana i poderana odjeća, neugodni mirisi su tvoja svakodnevnica. Oko tebe razbacano smeće, flaše, šprice i igle. Džepovi prazni, duša prazna.
Često hodaš noću jer se stidiš danju proći ulicom. Bojiš se pogleda onih istih prijatelja što su te u blato bacili. Dosegao si vrhunac svoje slabosti, odavno si postano rob zla. Htio bi nazad, ali ne znaš kako.
Posmatraš kroz prozor gradski park. Sjeda kosa, izborano lice, smežurane ruke, uživaju svoje staračke dane slušajući cvrkut ptica. Njena slabost, tebi je poziv, da nahraniš svoju krv i mozak željan ponovnog putovanja u svijet zabluda.
Razum si već odavno potisnuo u sebi. Sad je pravi trenutak. Otimaš torbu, bježiš sa sićušnim penzionerskim markama, ne bi li se spasio zakona. A da si onda otišao na džumu znao bi da od Allaha umaći ne možeš.
Tvoje tijelo je sve slabije; znojiš se, strepiš, razum isključen, kriza. Samo jedna doza rješava sve probleme. Polako toneš u more besvjesnosti. Droga i alkohol odavno su tvoji „najbolji prijatelji“.
Budiš se, mutnim pogledom, posmatraš oko sebe, kroz krmeljive oči. Tijelu ti sada nije hladno, mekana i debela deka te pokriva. Ni pod leđima više nije karton, već udobni madrac kao u dane djetinjstva.
U ćošku sobe stoji čovjek sa bijelom kosom i bradom, prsima se okrenuo ka zidu. Dok uspravno stoji izgovara neke riječi. Ne razumiješ šta govori. Ne razumiješ ali ti je milo kao onda kada ti je majka milovala kosu i učila da zaspiš. Tvoje misli otploviše u djetinjstvo.
Svijetlo lice, čelo i sjeda brada dotaknuše tlo. Smirenost je ovladala tvojim tijelom. Kada je završio sa namazom, lagahnim koracima, prilazi ti sijedi starac. Naziva ti selam, a ti ne znaš šta bi ono trebao reći. S osmijehom na licu sjeda pored tebe i kaže:“ Jesi li se odmorio sine? Ovdje imaš čistu odjeću, na stolu imaš i da jedeš. Okupaj se i namiriši, petak je.“
Petak, ponovo taj dan. Nova prilika, možda posljednja.
Gledaš kroz prozor poznate ulice, sunce polako izlazi sa istoka. Tvoje misli zarobila su brojna pitanja. Dok si ti moj brate jučer plovio morem zabluda, ovaj sijedi starac izvlačio je tvoje tijelo iz kanala. Znao je on ko si ti, znala je i cijela čaršija, ali samo on je imao hrabrosti da te prigrli u svoj dom. Ovaj sijedi čovjek, divnog osmjeha, nosi emanet što je iz ezela ponio. On živi na istini, živi za istinu i na istini umire. Nije dedo taj koji ti je istinu donio, on ti je samo zastore zabluda malko razmaknuo. Istina je bila tu, od postanka svijeta, uspostavljena u kosmosu. Allah ti je njega poslao iz milosti prema tebi i kabul dovi tvoje majke, da ti da priliku da se opet popneš na ono stablo.
Lijepo te je vidjeti u prvom safu. Nemoj dopustiti da te pogledi i riječi drugih, odvedu sa sedžde. Nije lahak put kojim si sada krenuo, ali je mnogo lakši od onog na kojem si bio, jer je ovo istina. Sada je tvoj oslonac Allah, Onaj što si ga u ezelu priznao za Gospodara. Ni jedna kriza nije toliko jaka, kao snaga onog koga Snažni ojača.
Klecaju ti koljena, dok se penješ svojim sokakom. Ne daju ti mira pitanja; šta će ti majka reći, da li će te pustiti da uđeš...?
Ti i ne znaš moj brate da su dvije glave osijedile, iščekujući da te ponovo prigrle na svoja prsa.
Moj brate, da nisi stao na onu suhu granu i zagrizao truhlu jabuku, možda bi već odavno živio istinu: Allah, Poslanik, roditelji- uputa za životno putovanje. Sve do edželskih povoja vrata milosti su otvorena. Sad hrabro zakorači naprijed!
0 0