Miholjevine, '94. Godina.

- „Ejube, stani Ejube!“

Te riječi su bile zadnje što čujem prije proklete detonacije.

Budim se odbačen par metara pored sa naglim i jakim bolovima. Stišćem glavu rukama jer je šum prevelik, krvare mi oba uha, a desnu nogu ne osjetim.

Ime mi je Ejub, sin sam jedinac moje majke i moga babe. Živim u Miholjevinama, sedmi sam razred. Volim šetati po svome mjestu i uživati u svim paletama boja koje pružaju naše šume, od Osmača preko Poznanovića pa sve do hajr česme Jagodnja.

 U zadnje dane mi slabo daju da šetam jer mama kaže da vukovi Drinu prelaze, i da bismo uskoro mogli tetki u Tuzlu. Volim ja Tuzlu, obradujem se asfaltu i poligonima, ali u Miholjevinama mi mojim sve na rahatluk miriše. Klasovna pita, domaći kajmak i podvara nigdje nisu kao kod naše kuće.

Iskrast' ću se još danas u šetnju jer vidim mamu da uplakana pakuje veću količinu stvari nego inače kad ćemo u Tuzlu. Babo je danima na nekim frontovima, tu riječ ne znam ni šta znači, nekako mi strano zvuči za Miholjevine. Ahmet komšija me, usput, prvi puta nagrdi što hodam jer su vuci pod pendžerima. Nesvjesan težine riječi krenuh dalje kada preglasan zvuk detonacije navuče zastore tame iznad moje glave.

Nije se čuo više cvrčak u travi, fazan iz gnijezda ili povjetarac dok miluje guste krošnje šume moje djedovine. Tuzla, '97. Godina. Ime mi je Ejub, sin sam jedinac moje majke! Sada mi frontovi nisu strana riječ jer sa frontova se babo nama nikad nije vratio. U ratu sam nagazio na minu i ostao bez desnog stopala, a tek mi je šesnaest godina.

Zna li vuk dok je gazio preko hladne Drine da postavi minu koliko Ejub voli šetati, je li se baš pitao? O vuče koji gaziš krvlju natopljenom Drinu, znaš li da babo nije bio na mojoj maturi? Znaš li kako boli proteza dok je nosim na svojoj desnoj nozi?

 Znaš li, crni vuče, koliko sam poželio igrati se sa školskim drugovima na fizičkom? Godine su dvijehiljadite, sada me zovu narkoman. Slova moga imena sada manje vrijede svima osim mojoj majci. Za nju sam Ejub, mezimče duše njene. Emocije nemam dok šepajuć' bijesan napuštam kućni prag, a majka bespomoćno zove: -

„Ejube, stani Ejube!“ Sutradan su me našli izmorenog u okolnim ruševinama da mi kažu da majke više nema, njeno mezimče više niko neće imati da doziva. Majka je preselila na bolji svijet. Na dženazi sam stojao okamenjen kada mi ruku stisnu Emina, najljepše djevojče iz Miholjevina mojih dok smo mekteb zajedno pohađali.

„Budi jak, Ejube, a Allah će dati iz ove situacije hajr!“ – rekla je i zagrlila me. Po prvi puta od rata niz moj obraz je potekla suza. Frontovi su odnijeli babu – zaplakao nisam. Bez noge sam ostao – zaplakao nisam. Majci sam sebeb smrti bio – emocije imao nisam.

 Na riječi, iz sjećanja žutog pirgavog djevojčeta kome je ime Emina, ja oborih pogled i zajecah poput djeteta.

Zajecah jer više neću čuti milni glas što zove svoje mezimče dok ono propada pod pošastima bijele prašine, opijatskih smjesa i igle. Par dana nakon dženaze moje majke, Emina me je posjetila.

Rat je nju odveo do Oaklanda, nakon škole je počela da radi kao mualima našoj djeci u džematima po Americi. Voljela je moju mamu i čim su joj javili, htjela je biti tu. Za mene zna da sam svakim danom sve manje onaj Ejub koga se iz djetinjstva sjeća i koji joj je bio prva simpatija.

Tih dana me molila da budem čist, ostavila mi malu knjigu „Zapečaćeni životni napitak“ i kontakte ljudi koji bi mi mogli pomoći. Ja sam Ejub iz Miholjevina i po prvi puta nakon dugo vremena, okupan i pod abdestom, dižem ruke u nebesa i dovim: „Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!

“ Nedugo nakon toga bio sam ovisan samo o Gospodaru! - „Ejube, stani Ejube!“ – govorio sam samom sebi dok sam skidao protezu sa desne noge kako bih lakše čučnuo da zaručim Eminu. - „S tobom je, Allah, poslao hajr!“ – rekoh joj i oboje zaplakasmo u zagrljaju.