Započeo bi ovaj „govor duše“ sa džennetskim i najljepšim pozdravom Esselamu Alejkum.
 Ja sam sin čestitog i vrijednog oca, zjenica oka svoje osjćajne i čedne majke, ponosni brat najdivnije sestre i ponosni član jedne pobožne porodice. 
S nostalgijom i bolom vraćam se u prošlost sjećajući se najtežih trenutaka u svom životu i životu svoje porodice. Bio sam razdragani mladić, voljen, a i volio sam, pun elana i perspektive, veseo a i ozbiljan, sportista i primjeran učenik. Radost svima koji me voliše. Odlučih da kapiju svoje duše otvorim pred vama i krećem iz perioda razdraganog djetinjstva, sretnog i nama svima najljepšeg perioda, nakon kojeg Allahovom s.w.t voljom uđoh u puku suprotnost, u potpuni mrak, i polako postado rob strasti, koja uništi mene i sve oko mene.
Nesvjesno i polahko, krenu da se ruši gnijezdo sreće, otpoče period bola o kojem ne volim pričati, ali duša traži izlazak nekih riječi i osjećanja, pa ih ja odlučih napisati, tu na ovaj papir, za kojeg kažu da može podnijeti i najveće boli. 
Postadoh rob proklete droge !!! 
Zvuči ružno, i vjerujte da je mnogo ružnije osjetiti to na vlastitoj koži. Dani su prolazili, sedmice su prolazile, mjeseci, godine, život je prolazio, a ja ostadoh, u paklu kojeg samo ja razumjeh, u kandžama aždahe koja sruši kule mojih snova i produkte moje mašte, aždahe koja svoju milionitu žrtvu odvede tokom kojim ona htjede.
Sa gorkom suzom u oku, boljivim osmijehom, prisjetih se svakog bolesnog, bolnog i najtežeg jutra, kojeg dočekah u društvu mog neprijatelja, kojeg ne mogoh tako lahko otjerati od sebe.
Tu bol, ta osjećanja, nisam u stanju opisati, tu nadljudsku patnju osjetih samo ja i onaj ko je drugovao sa istom stvari. Tijelo se raspadalo, a duša unutar njega kidala, iz dana u dan. Gledah slike oko sebe, gledah svoje voljene, pa poželih da im se vratim, al mi moj neprijatelj ne dade. Pokušah tako stotine puta, ali ne mogoh.
Dok bijah u takvom stanju, često bi razmišljao o svemu, o svemu lijepom, o duši svojoj koja u ezelu Gospodaru zavjet dade, o duši koja u grijehu izgori.
Ja bih to zvao unutrašnjim glasom koji ja zatrpa lošim stvarima. Prsa su se kidala, duša je tražila jedno, a tijelo drugo. Proživljavah tako, svaki dan, sa istim mislima, gledajući iste slike, ali tuga i bol postajaše veći, slamajući moje slabašno tijelo kao suha drva pod velikim tornadom. 
Ja gledah svoju jadnu majku kako isplaka okean suza za svojom, kako bi ona rekla zjenicom oka. Ja pogledah svoga babu, koji na postelju leže tugujući za svojim ponosom, za svojim sinom, u koga je vjerovao i nade ulagao da će ga po stare dane zijaretiti sa dječicom svojom. 
Okrenuh se vidjeh sestru, moju princezu, pogledah je u oči i ne mogoh, a da ne vidim bol koji i ona ponese u krhkoj duši, zbog brata koji trebaše biti njen zaštitnik. O Bože, pustih krik iz dubine svoje duše, ja ovo ne mogu više!!! Postadoh rob stvari koja uzima djecu od njihovih roditelja, a i roditelje od njihove djece, stvari koja uništi bezbroj mladeži, bezbroj porodica, ugasi živote mnogih, zaustavi uzavrelu krv prelijepe mladosti koja ode pred Gospodara svoga izgubivši bitku života. 
Sjetih se i prijatelja koji padoše pred tom prividnom ljepotom, ostavivši svoje roditelje zauvijek tužne. Kažu da, insan može izdurati što kamen ne može, mi smo primjer toga.
Unutrašnji glas, pomiješan sa svim slikama bola, proizvede u meni gnjev prema meni samom. Osvrnuh se oko sebe, vidjeh da, kino u kojem bijah glumac nije ono suštinsko ja. I tog dana odlučih da krenem u pravu, istinsku borbu sa samim sobom. Odlučih da trebam biti to što jesam u dubini duše, a ne ono što da aždaha napravi od mene. Upitah svoje najdraže, one koji me vole, gdje da ide duša i tjelo koje uleti u koštac sa nečim što milosti nema, sa nečim što ne mogoh pobijediti sam... 
Nađoh odgovor i krenuh putem koji sudbina skroji za svoje slabašno biće. Skrhan bolom, nemoćan i željan pobjede, dođoh na mjesto gdje sretoh još duša koje dijeliše istu, pa i goru sudbinu nego ja. Osjetih ljepotu islamskog bratstva koje me dočeka na kapiji, okusih milost ljudskog bića koje htjede da mi pomogne, bez ičega zauzvrat.
Okupah svoje isprljano tijelo, i stidnim korakom krenu pred Onog koji je Milostiviji od svih, pred onog koji voli Svoga roba više nego što majka voli dijete svoje. Padoh svojim licem na tlo, ponizih se pred Onim u čijoj ruci je moja duša, pustih gorku suzu i u duši osjetih ništavnost pred Onim koji me održa u životu i počasti da pokucam na vrata pokajanja, koja za Njegove robove bijahu uvijek otvorena. 
Probudih se prvo jutro, osjetih nešto što dugo nisam, osjetih ljubav. Pogledah unazad, od svega što imah, ostaše dva meleka, što mi ih Uzvišeni dade, da me dok dok sam dijete bio čuvaju. 
To su moji roditelji, koji ostaše uz mene i pružiše mi ruke kad niko drugi nije. Dani izmicaše, a ja sve sretniji, bez ičega dunjalučkog osjetih sreću, i nađoh se oči u oči sa srećom.
U prsima umjesto razdiranja osjetih prostranost, okitih se imanom, proširih svoje vidike, vratih volju i nadu, i nakon dugo vremena osjetih ponos, sam prema sebi, što uspjeh da se izvučem iz ralja te proklete zvijeri. Na kraju svega mogu reći, dovoljan mi je Allah, Divan li je On Zaštitnik.